Arhitekti režiraju privid, ma koliko bili sputani korisničkim znanjem, funkcijom kao alibijem i pretrpanim programom nezasitnog tranzi-kapitala. Ta sputanost je u neku ruku skela cijelog događaja, ili bolje reći odluke. Potpomagana raznim geometrijskim značenjima i raspoloživim oruđima arhitektonskog vokabulara (ovisno o vremenu, prostoru, egzistenciji i senzibilnosti), učinak same odluke je suprotan.

To potvrđuje ova kuća. Njenom dvoznačju savršeno je svejedno je li tretirana kao koža pingvina ili lapidaritet bastiona. Uostalom, kako postaviti dijagonale današnjeg vremena kad je tako normalna kultura skladišta. Ipak nismo toliko glupi da ne znamo prepoznati galeriju (iako su slike danas izgubile privid), juriti periferijom u potrazi za novim Isusom Kristom umotanim u corporate identity. Klanjati se pred rolo vratima distribucijskog centra i portikom korporacije kao guske iz samostana sestara milosrdnica. Mi smo ipak ptice selice.